Zovem se Ivana Franjčić, rođena sam 5. lipnja 1992. godine u Zagrebu. Po zanimanju sam upravni referent, radim od svoje 19. godine te paralelno studiram na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Studijski centar za javnu upravu.

Volim čitati, izrađivati ukrase, peči kolače, fotografirati, putovati i – volim svoj život.

 

Dragi svi,

nakon svega što sam prošla unatrag par godina činjenica je da sam skupila materijala za knjigu, a ne samo za članak kako bih pomogla nekome. Potaknuta ohrabrenjem najbolje prijateljice, nudim vam svoju životnu priču.  Ako se u ovom tekstu prepozna makar jedna osoba, ako makar u nekom naizgled beznadanom danu pošaljem jednu zraku sunca, onda moja ispovijest ima smisla.

Bila sam sasvim normalna djevojka s uobičajenim problemima za 21-godišnjakinju sve do sudara automobila 2012. godine u kojoj sam stradala kao suputnik te zadobila natučenje i prijelom od IV – VI rebra s lijeve strane prsnog koša. Prvo preskakanje srca osjetila sam mjesec dana nakon prometne nezgode i bila uvjerena da imam infarkt i da ću umrijeti. Nakon toga takvi “napadaji” (tahikardija) su mi se počeli ponavljati, posjeti doktoru samo su me vrtili u začarani krug – umislili ste si, to vam je sve u glavi, previše kilograma, sve je bilo krivo samo srce, ne iz razloga što se taj napadaj nikada nije mogao usnimiti na EKG-u ili holteru, jer bi tada naravno sve bilo u redu, hitna kada bi došla po mene napadaj bi prestao; imala sam od 180-220 otkucaja odjednom, točno sam osjetila kako srce “okine” i krene taj odvaran osjećaja prejakog lupanja, nakon par minuta vena na vratu mi je počela titrati, a trajao je od par sekundi do najdulje najduljih 28 sati u mome životu gdje sam završila u bolnici na intenzivnoj kardiologiji gdje su me također otpustili bez dijagnoze, odnosno upozorenjima da je mozak moćna stvar (?!), a u otpusnom pismu je pisalo da mi se srce umirilo nakon direktne injekcije u venu, što nije bila istina, nego je napadaj prestao kada sam se naglo uspravila u bolničkom krevetu.

Nakon toga totalno zamračenje – strah od same sebe, drugih ljudi, konstantno pričanje samo o tome, maltretiranje mojih najbližih s detaljnim opisivanjem osjećaja prilikom napadaja, nisam više često  izlazila iz kuće, samo strogo posao, svaki dan sam jedva preživljavala, sve se svodilo na to da samo sve odradim i dođem doma u “sigurnost”.

Nakon 4 godine stalnih oscilacija ponovno se javljam doktoru opće prakse i inzistiram na daljnjim pretragama, objašnjavam da ludim, moja kvaliteta života kao mlade osobe ravna je nuli. Upućena sam u Vinogradsku bolnicu na elektrofiziološko ispitivanje srca gdje mi je napravljena ablacija kad ono “Tachycardia supraventricularis paroxysmalis – AVRT (I47.1). Dana 03.01.2017. godine učinjeno je elektrofiziološko ispitivanje tijekom kojeg je u bazalnim uvjetima izazvana klinička tahikardija, a EF protokolom postavljena dijagnoza kržne tahikardije s retrogradnim provođenjem kroz lijevi septalni akcesorni put. Nakon punkcije interatrijskog septuma mapirano je područje akcesornog puta, te je na mjestu adekvatnih potencijala primijenjena RF energija. Postignut je povoljan odgovor, a nakon ablacije tahikardija se vise nije mogla izazvati, niti ima znakova akcesornog puta.

Nakon toga mislila sam mojoj priči je kraj, sve će biti u redu ali i dalje sam se osjećala iznimno slabom, beskrajno umornom i bezvoljnom,  te sam  paralelno kontrolirala štitnjaču jer su me uputili da mi ubrzane otkucaje može izazvati štitnjača. Nakon ultrazvuka na kojoj mi se u gornjoj polovici desnog režnja pronalazi kvržica istu mi punktiraju 9.11.2016. godine. Nalaz za punktaciju je napravljen 15.11.2016. godine  u kojem stoji kako se u čvoru dimenzija 30x12x21 mm ne može sa sigurnošću isključiti diferencirani tumor uz preporuku scintigrafije te kontrole punkcije za 2-3 mjeseca.  Nakon scintigrafije na kojoj mi je utvrđeno da mi je desni režanj štitnjače ne radi i odgovara hladnom čvoru, ponovno idem na punktaciju iste kvržice s istim nalazom i ponovno kontrolom za 4-6 mjeseci, s kojim nalazom odlazim kod endokrinologa gdje mi ista savjetuje da pričekam još 3 mjeseca i ponovim ultrazvuk vrata i da ćemo tada odlučiti o daljnjem postupku. Tada me prvi put šokiralo i sasvim obeshrabrila činjenica da već par mjeseci redovito hodam na punktiranje, nalaz je isti i ne mijenja se, a ja možda imam tumor koji se trenutačno nalazi u meni, a ja moram čekati. Na to nisam mogla pristati te sam doktora opće prakse tražila uputnicu za drugo mišljenje te se 23.3.2107. godine javljam na Vuk Vrhovec kod dr. Kristijana Peroša koji me temeljem sada već podeblje dokumentacije preporučuje operativni zahvat i navodi da nemam što čekati i strpljivo odgovara na mojih bezbroj pitanja. Napokon sam malo mirnija, znači da moj alarm u glavni nije bio upaljen bez razloga. U KB Merkuru sam 30.3.2017. godine dobila termin operacije, za svibanj, 3 dana nakon što ću svojoj najboljoj prijateljici biti vjenčana kuma. Sve to s dozom olakšanja prihvaćam i nadam se da će tada napokon sve biti gotovo, operacija je gotovo rutinska, ostati će mi lijevi režanj štitnjače te neće biti potrebe da pijem tablete do kraja života.

Dana 23.5.2017. godine učinjena mi je desnostrana lobektomija štitnjače, budim se u sobi s olakšanjem te u glavi cijeli jedan tmurni i mučni dio ostavljam iza sebe i uvjerenja sam da ću sada biti sasvim normalna, zdrava i sretna osoba bez ikakvih strepnji i iščekivanja. Već idući dan sam puštena kući s minimalnim rezom, ali koncima koje ću morati vaditi za tjedan dana i tada će doći PHD nalaz.

Na vađenje konca dolazim 1.6.2017. godine, 4 dana prije svog 25-tog rođendana, veselim se proslavi i samo sam trebala istrpjeti vađenje konca kojeg sam se toliko bojala (od operacije, najgori dio mi se ipak činio vađenje konca). Prilikom vađenja konca iz vrata u istim trenucima doktor mi govori kao je PHD-a zloćudni karcinom štitnjače, 2.5x2x1.7 cm, srećom papilaran i “najbolji” koji si čovjek može poželjeti. Malo što od navedenog čujem, tražim ga da mi ponovi što mi je rekao prije sekundu i još se koncentriram da se ne srušim i nisam sigurna da li je to od straha od vađenja konaca ili od onog što sam zapravo čula, samo mislim da nisam. Pa kako? Od čega? Rekli su rutinska operacija, kakav zloćudni tumor? Kako ikakav tumor može biti najbolji? Tko bi si ga uopće poželio? Nakon par sekudi do moga mozga dopiru informacije da sve ovo što sam prošla unatrag dva tjedna ja moram prolaziti opet, jer mi sada, s obzirom na nalaz, mora biti odstranjen i lijevi režanj. Nikako ne mogu zamisliti da će za 2 tjedna ponovno uslijediti rez po istom mjestu na kojem mi je sada doktor izvadio konac. Ništa nema smisla i ne osjećam ništa. Ni tugu, ni bijes, ni razočaranje. Izlazim van iz ambulante i tamo me čeka moj dečko. Moj Luka. Onaj koji je bio sa mnom u svakom trenutku unatrag 4 godine, koji je toliko sati proveo sa mnom u čekaonici, prvo zbog srca, sada zbog štitnjače, a sve u krajnjoj liniji zbog mene.  Kroz toliko loših stvari koje nismo zaslužili, prije nego što smo izgovorili u dobru i zlu, toliko nas je zla zadesilo. I govorim mu kako nalaz nije dobar, u prvom trenutku mi se učinilo i da on misli da nije moguće.  Znam da sam odjednom samo poželjela vode, a zapravo sam samo htjela da se počnemo kretati i da ga ne moram pogledati jer u tom trenutku sam sigurna da to više boli njega nego mene, jednostavno sam otupila. Negdje na putu između ambulante i kantine u glavi slažem infomacije kao slagalice – šta je tu je, ima ljudi kojima je gore nego meni, pa ovo je jack-pot zloćudni tumor, pa nakon svega što sam prošla, ovo je za mene dječja igra! Proći će i to, toliko sam čekala, pričekati ću i još malo pa će napokon biti sve dobro.

Idućih dana s veseljem spremam sve za proslavu svog 25. rođendana, jer zašto ga ne proslaviti s najbližima i u veselju, jer uostalom, tko zna što vam sutra nosi?

Nakon druge operacije, 13.6.2017. godine budim se i prvo što primjećujem je da imam dren i to me odmah rastužuje jer se bojim da nije neki poseban razlog za to, međutim saznanjem da je to sasvim normalno, osim što je iznimno nelagodno obzirom da vam iz vrata cijev vodi do male bočice koju morate stalno nositi sa sobom. Nakon 2 dana otpuštena sam kući i čekam tjedan dana kako bih ponovno vadila konce i kako bi došao drugih PDH nalaz od lijevog režnja. Nalaz dolazi uredan i ovaj put iz bolnice odlazim bar malo sretnija te strpljivo čekam termin za jodiranje krajem ljeta. Počinjem uzimati Eutyrox od 100 mg te se malo po malo navikavam na sad jedan novi dio sebe i tempa koje moje tijelo mora početi pratiti.

Eutyrox uzimam sve do 1.8.2017. godine kada prestajem isto kao što prestajem konzumirati mlijeko i mliječne proizvode, jodiranu sol i morske plodove. Krajem kolovoza 2017. godine naručena sam na jodiranje s 40 mCi i-131 jodom. Nakon što sam uzela jod i 2 dana bila u sobi izolirana od ostalih pacijenata (za još jednom kolegicom po štitnjači) učinjena mi je scintigrafija cijelog tijela u kojem nalazu stoji kako se aktivnost vidi u području vrata na tri lokalizacije, u pretpostavljenom ležištu štitnjače i odgovara ostatnom tkivu nakon totalne tireoidektomije.

Mirnija sam, zadovoljnija ali ponovno me muči moje predviđanje i borba s problemima koji još nisu ni došli – od 6 mjeseci do godine dana od jodiranja  nije preporučljivo zatrudnjeti.  Po otpusnom pismu naručena sam na jodiranje i početkom rujna 2018. godine, što prolongirana potencijalnu trudnoću za još godinu dana i to me je strašno rastužilo. Obzirom da imam 25 godina i uz sve navedeno policistične jajnike uz cistu na lijevom jajniku i nemam djece, počela sam intezivno o tome razmišljati i zaključila sam da danas ne mogu i nema smisla rješavati imaginarne situacije koje se trebaju tek odviti za godinu i pol.

Poanta cijele ove priče je da ja sada sjedim i pišem sve ovo sa smiješkom na licu. Ne zato što sam u međuvremenu skroz poludjela, nego jer sam zdrava trenutačno, redovito idem na kontrole kod svih liječnika kod kojih trebam ići i pazim na sebe, zdravije se hranim, ne pušim, više se krećem, promijenila sam posao i beskrajno sam zahvalna na svim ljudima koji su uz mene, svojim najbližima koji su prolazili sve sa mnom i kojima je to teško padalo. Mislim da kada se nekome uspostavi dijagnoza poput zloćudnog tumora,  ljudi su skloni o tome pričati ili o tome ne pričati apsolutno ništa. Ja sam definitivno osoba kojoj je lakše podijeliti sa svojim bližnjima, jer svaki put kada bi nekom ispričala bar jedan dio, osjećala sam se lakše i to me liječilo.

Zašto se neke stvari dešavaju u životu – nema odgovora. Zašto baš vama? Jednostavno nemojte razmišljati o tome na taj način jer gubite vrijeme. Probala sam toliko puta, pa zašto baš ja? 25 godina? Nisam toliko grozna osoba da sam to zaslužila, davala sam sve od sebe, na poslu, u krugu najdražih, pokušavala sam pomoći drugima, volim život, volim čitati, kuhati, peći i toliko stvari još želim napraviti pa zašto baš ja? Mnogo ljudi život odbacuje i vidimo to svaki dan, a ja ga samo želim objeručke prihvatiti, živjeti i iskoristiti…

Bilo je puno ružnih dana i trenutaka gdje sam imala osjećaj da sam sasvim sama u svemu tome, da se to dešava samo meni i da bi najbezbolnije bilo da samo čvrsto zatvorim oči i da sve to prođe pored mene, da se samo probudim kao prije i da sve bude normalno, da se ujutro probudim i sve do navečer da ne pomislim niti u jednom trenutku sa strahom na svoje zdravlje, da li mi je srce dobro, zašto mi se toliko vrti, nego da jednostavno budem tu, u ovom trenutku, slobodna od straha i briga.

Zato, drage žene, niste same, uvijek ima boljih, a nažalost i lošijih životnih priča i situacija, s više ili manje godina iza sebe, ali svima je zajedničko da želimo i odlučile smo se boriti za – život!

 

Utrka za fajterice potaknula je divnu Ivanu Franjčić da s nama podijeli svoju priču koja je istovremeno i potresna i puna snage i životne energije. Hvala Ivani na povjerenju i veliki #respect za njezine godine, zrelost, životni stav… ma za sve 😚