Susret onkologa Klinike za tumore s pacijenticama u udruzi SVE za NJU na temu komunikacije i saopćavanja loših vijesti održan je 17. svibnja u 18 sati, a ideja za susret rodila se u jednom od razgovora prim. dr. sc. Roberta Šeparovića, voditelja Odjela za internističku onkologiju Klinike za tumore KBC „Sestre milosrdnice“ i Ljiljene Vukota, voditeljice Cenztra za opsihološku pomoć SVE za NJU. Susret je upriličen kao okrugli stol na kome su ravnopravno sudjelovali onkolozi i pacijenti. Uz uvodničare, prim. Roberta Šeparovića i psihologinju Ljiljanu Vukota, na sastanku su aktivno sudjelovali pacijentice: Ljiljana Pranjić, Renata Bačanek, Iva Grgić Ozimec, Irena Škoro Perković, Kristina Mlađenović, Roberta Jagodić, Gordana Poletto Ružić i Krešimir Ružić, a ispred Klinike za tumore prim. dr. sc. Ljubica Vazdar te specijalizantice internističke onkologije dr. Ana Tečić Vuger, dr. Chiara Krstić, dr. Iva Nikles i dr. Jelena Raguž.

U kratkom uvodu prezentirane su kadrovske i organizacijske specifičnosti na Klinici za tumore u kojima je na prvom mjestu sigurnost bolesnika i liječnika te fleksibilnost u prijemu bolesnika. Konzilijarno planiranje osnovnog liječenja, određivanje i promjena terapije, razmatranje rezultata terapijskih postupaka i planiranje nastavka liječenja istovremeno omogućava učenje mlađim liječnicima, a pacijentima ulijeva povjerenje. Iako bolesnice ponekad ističu važnost vezanja uz „svoga“ onkologa, tim Klinike naglašava da je postojećem modelu rada prednost što će svaki pacijent biti zbrinut bez obzira na to koji onkolog je trenutno na raspolaganju što uz odlično organiziranu dnevnu bolnicu predstavlja stanovitu prednost.

Istaknuta je važnost komunikacije općenito, a posebno saopćavanja loše vijesti onkološkom bolesniku. Loša vijest nije samo dijagnoza nego i povrat bolesti, rezistencija na terapiju, loša prognoza, teške ireverzibilne popratne pojave, prekid liječenja, teške komplikacije, novi rak i sl.  Kako bi sastanak bio što efikasniji sudionicima je sugerirano da se fokusiraju na saopćavanje dijagnoze. Iako baš ovu lošu vijest vrlo često bolesnici čuju od drugih liječnika (radiologa, kirurga, citologa, liječnika obiteljske medicine i dr.) bilo je važno o tome razgovarati upravo s onkolozima, jer je činjenica da su bolesnici tijekom liječenja najviše upućeni na onkologe i u najčešćem kontaktu upravo s njima. Kako je saopćavanje loših vijesti proces, a ne samo jedan razgovor ima smisla da se ova tema otvori upravo s onkolozima. Uz bolesnice sastanku je nazočio i suprug oboljele koji je pomogao sagledati perspektivu člana obitelji.

Iz prakse smo svjedoci kako dobra komunikacija djeluje ohrabrujuće i osnažujuće za bolesnika, a manjkava ili loša komunikacija može biti izvor dodatne traume. Na tragu primjera dobre komunikacije, uz navođenje načina koji se jednostavno ne bi smjeli događati, svoje potrebe i iskustava iznijele su pacijentice i onkologinje. Kao predložak za razradu teme, iznošenja primjera dobre prakse i sugeriranje najboljih načina komunikacije korišten je SPIKES protokol za saopćavanje loše vijesti u 6 koraka.

U izvanrednoj atmosferi punoj povjerenja, uvažavanja i razumijevanja, dogodila se iskrena razmjena misli, iskustava, bojazni, želja…, a sve s jednim ciljem da što bolje upoznamo i razumijemo perspektivu jedni drugih u procesu komunikacije kao i teškoće s kojima se suočavamo u tom procesu. Iako je, naravno, razgovor potrebno maksimalno prilagoditi i osobi s kojom se razgovara, svi su se složili da postoje određeni principi koji se jednostavno moraju uvažiti. Pri tom u ime bolesnika mogu reći da ne očekujemo da onkolozi budu psiholozi, ali očekujemo da nam psiholozi ili psihoonkolozi budu na raspolaganju kad ih trebamo. Slažemo se da je „ekspert u komunikaciji samo osoba koja manje griješi“ i svjesni smo da je i bolesnik dio tog procesa. Nemoguće je prenijeti sve teme i impresije kojih su se dotakli sudionici, ali osjećaj da želimo isto i da smo na istoj strani bio je prisutan cijelo vrijeme. Ovaj sastanak imao je stanovite terapijske reperkusije barem za pacijentice, a vjerujemo i za onkologe.

Zaključci:

Loša vijest ne smije se saopćavati: u uvjetima u kojima nije osigurana privatnost bolesnika i vrijeme liječnika niti putem nalaza na šalteru, a samo iznimno putem telefona, poštom ili preko druge osobe ukoliko pacijent u razumnom roku nije dostupan na drugi način.

Srećom, puno je dulja lista savjeta kako se može i treba komunicirati loša vijest, kako pripremiti okruženje, čija prisutnost je dobrodošla, procjeniti što bolesnik zna i što želi saznati u tom trenutku, dati mu medicinske informacije što jednostavnijim jezikom, provjeriti njegove potencijalne oslonce, prepoznati njegovo emocionalno stanje i izraziti podršku i empatiju, imati na umu psihološki distres i provjeriti što je bolesnik zapamtio,  i na kraju vrlo važan korak sažeti situaciji, napraviti plan za dalje, dogovoriti sljedeći susret i prema potrebi ponuditi psihološku podršku.

Kako je teško čuti dijagnozu i kakve sve reakcije imaju, bolesnicima je dobro poznato, no ovaj susret je omogućio da sagledamo i poziciju onkologa kao čovjeka koji je svjestan povrede koju će loša vijest učiniti bolesniku, zbog toga se osjeća loše i ne želi učiniti ništa što bi dodatno otežalo položaj bolesnika ili ga razočaralo i obeshrabrilo.

Potrebno je razmišljati u smjeru izrade ili modifikacije protokola za saopćavanje loših vijesti onkološkim bolesnicima kojim bi se koristili svi liječnici bez obzira na specijalnost, a koji su u prilici takvu vijest saopćiti onkološkom bolesniku. Takav protokol bio bi dodatan alat u praksi i omogućio bi da se i liječnici i bolesnici osjećaju sigurnije i manje stresno.

Osvrt sudionice Ljiljane Pranjić

Kada sam dobila poziv da nazočim radnom sastanku o komunikaciji s mladim onkolozima otišla sam s dozom podozrenja. Nazočilo je 6 pacijentica, te grupa mladih specijalizanata onkologije iz Klinike za tumore na čelu s prim. Šeparovićem i prim. Vazdar.  Imali smo priliku uključiti se i slobodno iznijeti svoja iskustva, a ona su bila raznolika, pa se tu našlo primjera loše i dobre prakse. Ispostavilo se da mome podozrenju nije bilo mjesta.

Nakon 18 godina liječenja i brojnih kontakata s onkolozima, ovo je prvi put da sam shvatila kako se liječnici osjećaju kada moraju priopćiti loše vijesti, koliki emocionalni stres prolaze, koliko im je stalo do pacijenata i kako se priopćavanje loše vijesti reflektira na njih. Mladi onkolozi uče na svojim iskustvima i od drugih kolega, većinom improviziraju i prilagođavaju se pacijentu. Doktori koji su nazočili radionici nekoliko su svjetlosnih godina daleko od doktora koji mi se odbio predstaviti prije 10 godina. Njihova i verbalna i neverbalna komunikacija je uzorita, pa iako je jedna doktorica bila jako samokritična, morali smo je uvjeravati da je emocionalna nota koju je unijela u diskusiju samo doprinijela svojim neverbalnim dijelom još uspješnijoj komunikaciji! Na KZT dominira timski rad gdje se sustav brine za pacijente. Vjerujem da je to za pacijente sigurno, no meni osobno nedostajao bi srdačan odnos s „mojim“ onkologom. Uvjerena sam da su moje povjerenja u njega i to što osjećam da se na njega mogu osloniti  faktori u mome liječenju.  Znakovito mi je bilo da je sam prim. Šeparović u nekoliko navrata naveo da su oni „evoluirali“. Ja sam to razumjela kao da su postali svjesni u jednom momentu koliko je važna komunikacija te da su poduzeli korake da je unaprijede. Nadam se da je to slučaj i na drugim klinikama.

Osvrt sudionice dr. Ane Tečić Vuger

Susret liječnika onkologa iz Klinike za tumore s pacijenticama, članicama udruge SVE za NJU, održan 17. svibnja 2018. godine za nas je bio prvi sastanak takve vrste.

Osmišljen je i ostvaren kao neposredni susret i razgovor liječnika i pacijenta, ne bismo li svi zajedno profitirali u onome što smo prepoznali kao jedan od gradivnih elemenata uspješnog liječenja – dobroj međusobnoj komunikaciji.

Veseli me što mogu reći kako sam naš susret doživjela uspješnim u svakom smislu, da je ispunio svoju ulogu, a to je naše međusobno prepoznavanje i toleriranje, razumijevanje i zajednički konstruktivni rad na dobroj uzajamnoj komunikaciji i odnosu.

U svakodnevnoj praksi liječnici su izloženi izrazito stresnim situacijama. Pacijenata je mnogo, vremena malo i nažalost kvalitetno vrijeme posvećeno svakom pojedinom bolesniku prečesto je samo nedostižni luksuz. Kada se tome pridoda osjetljivost bolesnika i njegova pojačana potreba za odgovarajućom komunikacijom s liječnikom, zbog same prirode situacije u kojoj se svojom bolešću našao, to je često izvor značajne frustracije i loš temelj na kojem se može razvijati loša komunikacija. Tada se bolesnik osjeća loše, neadekvatno zbrinut od svog liječnika, no niti liječnik tada nije nimalo spokojan, jer nije svom bolesniku pružio onakav odnos u kakav vjeruje i koji smatra korektnim, korisnim i blagotvornim.

U takvim situacijama, a u praksi ih je mnogo, neizmjerno je važno očuvati međusobno povjerenje između bolesnika i liječnika, u dobroj vjeri, kako bi se očuvala konstruktivnost i pozitiva, koja samo može doprinijeti uspješnosti procesa liječenja.

Upravo zbog tog vrlo čestog izazova i problema, sretna sam što smo imali ovakav sastanak, u kojem smo imali priliku jedni s drugima podijeliti te misli i podsjetiti se da smo u toj borbi zaista zajedno, na istoj strani.

Sve opisano uobičajena je svakodnevica mladog liječnika, koji je najčešće i najviše u neposrednom kontaktu s našim bolesnicima, stoga sam iz još jednog razloga posebno sretna i zadovoljna, što je ovaj sastanak bio sastanak na kojem su u većem broju prisustvovali mladi liječnici, uz mentorstvo naših iskusnih kolega.

Mladi liječnici su ti koji svoje bitke svakodnevno tek prolaze, od odgovarajućeg stručnog postupanja, do izgradnje kvalitetnog i odmjerenog odnosa sa svojim bolesnikom, na obostranu dobrobit i zadovoljstvo. U tome napreduju i griješe, stječu iskustvo i uče na vlastitim propustima, ali sigurno imaju želju raditi što bolje, u svakom smislu. Zato mi je posebno drago što se pružila ovakva prilika, da to neposredno i zajednički komentiramo.

Hvala svima na predivnom sastanku.