Vesna Andrijević Matovac, inicirala je osnivanje Udruge žena oboljelih i liječenih od raka SVE za NJU 2008. i bila je njezina prva predsjednica od osnivanja do 2011. kad je prerano preminula. Zajedno smo pokretale projekt Centar za psihološku pomoć vođene svojim i iskustvom brojnih žena koje smo upoznale tijekom svojeg liječenja. Voljela je reći „Mi smo sto posto pobjednice!“ jer je svaki dan živjela ispunjeno i posvećeno svojim ciljevima. Bila je i ostala naš uzor, inspiracija i snaga da njegujemo i gradimo dalje ideju Udruge i Centra za psihološku pomoć. Upoznala sam je 2008. kad me je pozvala da se pridružim Udruzi na preporuku sadašnje predsjednice Almenke Balenović. Kao i mnogima drugima i meni je otvorila vrata za jedan novi životni put uz SVE za NJU.
Vesna Andrijević Matovac – sasvim osobno
Već me je nekoliko prijateljica pitalo zašto ne napišem nešto o Vesni. Pa bio bi red. Ljudi trebaju znati koliko mi ona znači. Prvo se vadim na to da baš ne znam lijepo pisati, onda kažem kako u želji da izbjegnem patetiku i glorifikaciju pobjegnem u hladnjikavu komemorativno – faktografsku formu. Ne znam odijeliti svoje osobne doživljaje od doprinosa za Udrugu. Bla, bla… Prava je istina drugačija. Upravo sam to osvijestila. Sebična sam i želim je zadržati samo za sebe.
Stoga, zaboravimo načas moju ulogu u Udruzi. Ovo je sasvim osobno. Ne znam je li me prosvijetlila slika zimske idile koju nazirem kroz prozor dok oko sebe omotavam moju obožavanu vestu poderanih laktova za koju se bojim da će je netko baciti na smeće dok ne gledam. Kako bilo, spremna sam na par redaka o Vesni. Priznajem, dobrano sam skršila ruke prije slijedećeg odlomka.
Sasvim sam pribrana, pa ipak kao da mi Ona preko ramena znatiželjno viri što će ovdje osvanuti. Sve me je „strah“ da će mi reći: “Pa jesi ti pala s banane!“ Uskličnik na kraju nije greška. Mnoga Vesnina pitanja imala su zapravo uskličnik na kraju. Divila sam se koliko je sigurna u sebe, u ono što stvara, direktna, beskompromisna…., a onda krhka, puna suosjećanja, nježna, požrtvovna, predana do kraja. Valjda vam je svima jasno prema kome se odnosila na koji način.
Zaplakati, Vesni je bilo lako. Ne zato što je nesporno imala glumačkih potencijala i talenta nego jer je njezino srce krvarilo kroz suze za sobom, snovima za koje se bojala da neće ostvariti, za unukom kojega je tako proročanski nagovijestila, za drugim ženama koje su patile jer nisu znale, nisu imale nikoga uza se, a kad su i imale nekoga, u svojoj bolesti su bile usamljene i jednu posebnu bliskost i vezu ostvarile su upravo s Vesnom.
Mislite da je biti u timu s Vesnom bilo lako? Jest, ako ste bili spremni na rad i odricanja i potpunu posvećenost cilju. Jest, ako ste bili spremni na duge razgovore u razno doba dana i noći. To doduše našoj ekipi i nije bilo teško jer nam je cilj bio zajednički. Vesna je vješto dirigirala našim malim orkestrom, ali najviše je baš ona uložila napora da se napiše tekst, glazba, aranžman i producira jedna lijepa pjesma kao što je SVE za NJU. Biti 100% pobjednik! Sve drugo je premalo.
Sjećam se, jedne zgode me nazvala, a iz telefona je tekla bujica riječi. Radile smo vrlo zahtjevnu akciju u listopadu. Nakon nekog vremena mi je kanila predložiti da se sastanemo, pa je pitala gdje sam. „U Londonu.“ rekoh, misleći da će se smilovati mom telefonskom računu. Ona je uz neku ležernu rečenicu prešla preko toga i nastavila razgovor. Nema predaje, zapreke su tu da se premoste. Što je xy kuna po minuti u odnosu na organizaciju naših radionica? Zanemarivo.
Pokušavam biti duhovita. Kažu, a ja vjerujem, da je humor super stvar no eto mi suza, a dokazano nemam glumačkog talenta i baš nisam nešto plačljiva. Je li to katarza, tuga, sreća što ovih pola sata živim s Njom na ramenu. Zaista ne znam. Znam samo da mi nedostaje sve u vezi s njom pa čak i ono s bananom. Pokušavam u teškim trenucima zamisliti kako bi ih Ona riješila.
Ovo je najviše o Vesni što sam spremna podijeliti ovog trenutka s vama pred sedmu godišnjicu njezine smrti 14. veljače 2011. Ne želim reći odlaska ili putovanja. Neću je valjda vrijeđati patetičnim eufemizmina. Stvari treba nazvati pravim imenom i suočiti se s realnošću. Ostalo ću sebično zadržati za sebe, jer mi se čini da sam joj bliskija kad imamo nešto svoje.
Činjenica da jedan Vesnin san, a to je SVE za NJU, živi i danas znači da je bila u pravu kad je s Almenkom i Bojanom osnivala Udrugu, a vjerujem nije pogriješila niti kad je mene pozvala da se pridružim ekipi. E, to je tek priča, ali za neki drugi put.
Ljiljana Vukota
13.2.2018.