„Usprkos učinkovitosti endokrine terapije glavnu prepreku optimalnom liječenju predstavlja rezistencija. Njezino zaobilaženje jedan je od najvećih izazova 21. stoljeća u liječenju raka dojke s pozitivnim hormonskim receptorima.“
Udruga SVE za NJU u više je navrata pružila priliku studentima za prikupljanje podataka od žena oboljelih od raka za potrebe izrade diplomskog rada. Potičemo znanstveni interes za istraživanja na području psihosocijalnog funkcioniranja oboljelih, ali i drugih područja koji se tiču oboljelih od malignih bolesti.
Hormonska terapija karcinoma dojke odnosi se na sistemsko liječenje čiju osnovu čini onemogućavanje interakcije između estrogena i estrogenskog receptora te posljedične aktivacije signalnog puta estrogenskog receptora. Unatoč tome što se hormonska terapija pokazala vrlo učinkovitom u liječenju karcinoma dojke, njen učinak je ograničen pojavom intrinzične (de novo) ili stečene rezistencije. Posljednjih godina uloženi su veliki napori kako bi se istražili mehanizmi koji stoje u podlozi razvoja rezistencije na hormonsku terapiju kao i mogućih terapijskih pristupa kojima bi se isti zaobišli. Također, velik dio istraživanja bio je usmjeren na razvoj metoda kojima bi se predvidio rizik razvoja rezistencije u pojedinih bolesnica kako bi im se omogućio optimalniji terapijski pristup. Sve veće znanje o molekularnim mehanizmima koji dovode do endokrine rezistencije dovelo je do razvoja novih obećavajućih strategija liječenja. Radi stalnog napretka u razvoja novih terapija važno je imati na umu da je Lucija Kovačević svoj rad pisala 2016. Prenosimo sažetak!
Diplomski rad: Lucija Kovačević
Mentorica: doc. dr. sc. Natalija Dedić Plavetić
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU MEDICINSKI FAKULTET, 2016.
Sažetak:
Rak dojke je najčešće dijagnosticiran maligni tumor u ženskoj populaciji širom svijeta te se predviđa da će se u otprilike jednoj od osam žena u Hrvatskoj, za vrijeme njenog životnog vijeka razviti invazivni karcinom dojke. Receptor za estrogene (ER) izražen je u otprilike 70% novodijagnosticiranih karcinoma dojke i ima važnu ulogu u tumorskom rastu i progresiji. Hormonska terapija predstavlja okosnicu liječenja hormonski ovisnih karcinoma dojke. Usprkos njenoj učinkovitosti, u velikog broja bolesnica, pojavljuje se rezistencija na hormonsko liječenje što predstavlja veliki izazov u odabiru optimalnog načina liječenja. Razumijevanje mehanizama koji doprinose razvoju rezistencije omogućit će razvoj novih i učinkovitijih lijekova. Identificirani su mogući mehanizmi koji dovode do rezistencije na hormonsku terapiju, a često uključuju pojačanu signalizaciju čimbenicima rasta te promjene izražaja i djelovanja estrogenskog receptora. Također, nekoliko studija je istaklo ulogu nekodirajuće RNA (ncRNA) u razvoju rezistencije na hormonsko liječenje. Usprkos ohrabrujućim rezultatima pretkliničkih istraživanja, rezultati kliničkih studija koje su promatrale kombinaciju hormonske terapije s trastuzumabom ili inhibitorima tirozin kinaze (TKI) vrlo su diskutabilni. Kliničke studije koje su se fokusirale na novije lijekove poput mTOR (od engl. mammalian target of rapamycin) inhibitora everolimusa polučile su obećavajuće rezultate. Rezultati randomizirane studije BOLERO-2 koja je evaluirala kombinaciju hormonske terapije i everolimusa u liječenju metastatskih karcinoma dojke s pozitivnim hormonskim receptorima pokazali su značajno produljenje preživljenja do progresije bolesti (PFS, od engl. progression free survival) kod pacijentica liječenih kombinacijom oba lijeka u odnosu na one liječene samo hormonskom terapijom. Cilj ovog rada je dati pregled potencijalnih mehanizama uključenih u razvoj rezistencije na hormonsku terapiju stanica karcinoma dojke.