Suočavanje s karcinomom

Neke od emocija su početni šok i nevjerica, poricanje, ljutnja zabrinutost i strah, stres i anksioznost, tuga i depresivnost, krivnja, usamljenost…, ali srećom tu su prihvaćanje, prilagodba, nada, odlučnost za liječenje. Na početku možete osjećati kako gubite kontrolu nad životom, normalna rutina života se mijenja, jer ste na pretragama ili konzultacijama, ne znate ništa o bolesti i liječenju, ne razumijete sve te nove izraze, osjećate se bespomoćno, usamljeno i ne privlače Vas stvari u kojima ste inače uživali. Kvalitetno informiranje Vama razumljivim jezikom može pomoći, pripremite pitanja za liječnike, nađite neke aktivnosti koje će Vam pokrenuti tijelo i skrenuti misli s razmišljanja o bolesti.

Spoznaja karcinoma može biti zastrašujuća. Može Vas uplašiti možebitna bol i patnja, promjena izgleda, gubitak dojke, iscrpljenost, strah da nećete moći brinuti o sebi, da nećete moći brinuti o obitelji, da ćete izgubiti posao ili nećete mogu živjeti od smanjenih prihoda ili da ćete umrijeti. Najvažnije je gdje i kod koga se informirate. Neprovjerene i rekla-kazala informacije mogu stvoriti zbunjenost i povećati strah. Vraćajte se uvijek na činjenice. U svakoj situaciji postoji nešto što Vas brine, ali i nešto što ohrabruje. Poznato je da dobro informirani bolesnici bolje surađuju u liječenju i bolje se oporavljaju.

Jednom kad ste se suočili i informirali (ako već ne prije) osjetit ćete nadu i vidjeti šansu i razlog za pozitivno razmišljanje i vjeru. Upoznat ćete ili čuti za mnoge osobe koje su se izliječile ili žive dugo zbog suvremenih oblika liječenja. Pozitivno razmišljanje pomaže. Vodite svoj kalendar kao i dosad, planirajte svoje obaveze, sastanke, ne odbacujte aktivnosti koje Vas vesele, napišite svoje razloge za borbu za život i zdravlje, boravite u društvu i prirodi, prakticirajte svoje rituale, vježbajte, relaksirajte se, molite se ako ste vjernica. Ako želite, možete čitati inspirativne priče o ženama koje su preživjele rak i vode ispunjen život poslije liječenja. Zašto i Vi ne biste bili jedna od njih?

Ponekad se pitamo „Zašto ja?“ i ljuti smo na rak, nepravdu, doktore, sebe… ponekad i na Boga. Ljutna dolazi od bespomoćnosti, anksioznosti, frustracije, panike, straha. Nemojte se bojati ljutnje. Ona je ponekad pokretač. Nemojte je držati u sebi. Nađite osobu s kojom možete razgovarati ili stručnog savjetnika.

Od početka ćete različitim intenzitetom i učestalošću osjetiti da ste u stresu i anksioznosti. Možda ćete se teško opuštati, osjetiti lupanje srca, imati glavobolju, osjećati „težinu“ u grlu ili grudima, teže zaspati ili se buditi rano, teže se koncentrirati… Ukoliko su ovakvi osjećaju jako izraženi savjetujte se s liječnikom psihijatrom oko terapije ili psihoterapije. Ti osjećaji mogu biti iscrpljujući i značajno remete kvalitetu života.

Slično je s osjećajima tuge i depresivnosti. Mnoge žene osjećaju tugu jer nisu zdrave, jer su izgubile kosu i /ili dojku, jer im se promijenio život. Kad nam je sniženo raspoloženje, kad smo tužni, nemamo dovoljno energije, osjećamo veći umor, nemamo volje za jelom i druženjem, gubimo na tjelesnoj masi, ne spavamo dobro, stalno smo umorni i potišteni… Sve je to normalna pojava. No, ako ti osjećaji postaju snažniji, traju dugo, utječu na svakodnevni život mogu prerasti u depresiju.  Depresija ima puno i emocionalnih i tjelesnih znakova i treba je liječiti lijekovima i psihoterapijom. Nikada se nemojte ustezati od odlaska liječniku ili drugom savjetniku! Zatražiti pomoć u ovakvoj situaciji je znak zdravog razuma i zapravo znak snage da možete biti bolje. Depresija može otežati ne samo Vaše liječenje, nego dugoročno narušiti kvalitetu života.

Žene se često krive. Za svašta. Rak dojke nije iznimka. Krive se jer nisu išle na redovite preglede, zbog loše prehrane, prestresnog životnog ritma, jer će rastužiti bliske osobe ili im narušiti životnu rutinu, jer neće završiti započeti posao ili će na bilo koji način nekome otežati život. Rak dojke je najčešće nasumična bolest. Ma što god radila i kako god živjela niti jedna žena nije 100% zaštićena od ove bolesti. Nemojte se kriviti.

U svojoj bolesti se često osjećamo usamljeno čak i kad imamo dobru podršku. Ponekad nam ta usamljenost treba da saberemo misli, odtugujemo, razmislimo. Osjećaj usamljenost dolazi i zbog smanjenih kontakata s prijateljima i kolegama, nemogućnosti da sudjelujete u društvenim aktivnostima kao ranije. Katkad se javlja jer naprosto imamo osjećaj da smo drugačiji, obilježeni, da ljudi oko nas ne razumiju kroz što prolazimo.

Neke žene imaju osjećaj usamljenosti i nakon završenog liječenja. Tijekom liječenja imali smo brojne oslonce, a kad liječenje završi i čujemo „sad ste zdravi“ možemo imati osjećaj da su nas napustili, ne brinu o nama. Možda nam nije bilo lako tijekom liječenja, no na neki način smo osjećali sirurnost radi pojačane brige liječnika i bližnjih. Po završetku liječenja sve to dosta naglo „splasne“ i moguće je osjetiti se usamljeno. Tko Vas može bolje razumijeti od žena koje su to prošle ili stručnjaka? Potražite ih u savjetovalištima ili udrugama. Učinite ono što je Vama prihvatljivo.

Jako puno žena svjedoči o tome kako je karcinom bio „buđenje“ iz životne kolotečine koja nije bila dobra, ali nisu imale snage išta mijenjati. Spoznale su prave životne prioritete, važnost uživanja u svakodnevnim stvarima, otkrile neke nove interese, hobije, nove prijatelje, zapečatile neke stare opterećujuće veze, naučile reći „ne“.  Iako se čini da je bolest preplavila cijeli život, tome nije tako i to svaka žena može otkriti. Ponekad se moramo potruditi vidjeti vrijednost u tzv. “malim stvarima“, privremeno redefinirati svoje ciljeve, raspored, očekivanja, prilagoditi se. Razmislite je li bolest posve okupirala Vaš život ili je postala dio života?

Što učiniti? Izrazite svoje osjećaje. Nemojte čekati da oni sami nestanu. Razgovarajte s bliskim osobama, psihologom, drugim bolesnicama u grupi podrške. Ako to niste spremni, stavite ih na papir, što god, samo ih nemojte držati u sebi. Ventiliranje emocija prvi je korak u oslobađanju. Vježbajte usmjeravati svoje misli na pozitivne ishode, željene događaje, drage ljude, lijepe uspomene, planove. Ako baš imate „takav dan“ znajte da ga smijete imati. Povucite se u osamu i saberite misli. Naša okolina se često ne zna nositi s našim emocijama pa na svemoguće načine želi da smo stalno nasmijani i veseli i optimistični… Pa nitko nije takav stalno. I kad nemamo karcinom dođe nekad takav dan kad bi se najradije zavukla u krevet i spustila rolete. Samo pazite da ne potraje! Nažalost, veliki broj žena nema naviku, često niti svijest o tome koliko nam je važan odmor, relaksacija, meditacija, vizualizacija ili neka slična tehnika. Isto je s tjelesnom aktivnošću. Izlazak iz kuće, neka fizička aktivnost koja će usmjeriti fokus na nešto drugo je sjajna distrakcija. Toliko je stvari za koje prije niste imali vremena, a koje biste sad mogli raditi i pri tom osjetiti zadovoljstvo. Uostalom, probajte nešto novo.

Važno je da imate osjećaj kontrole nad svojim životom. To ćete postići ako svoje obveze liječenja, terapija, pregleda, stavljate u dnevni raspored uz druge stvari i događaje koji će Vas opustiti, zaposliti ili razveseliti. Pri tom imajte na umu da nam je u životu potrebno i malo spontanosti i nemojte pretjerati s kontrolom.

Operacija će manje ili više promijeniti izgled Vaše dojke, bilo da ste imali poštednu operaciju jedne dojke, uklonili cijelu dojku ili u rijeđim slučajevima obje dojke. Stoga je važno prije operacije s kirurgom razgovarati o mogućnostima rekonstrukcije prilikom operacije tumora. Možda to nećete željeti, ali barem se informirajte. Nemojte osjećati pritisak. Rekonstrukcija se može napraviti i nakon završenog liječenja. Ponekad se žene teško nose s promjenama što utječe na njihov emoscionalni i psihoseksualni život, samopouzdanje, osjećaj ženstvenosti, poželjnosti i sigurnosti u sebe. Ako je to Vaš slučaj, potražite psihološku pomoć kod stručnjaka koji imaju iskustvo u savjetovanju onkoloških bolesnica.

Tijekom liječenja možete osjećati umor u različitom intenzitetu. Osjećaj iscrpljenosti često je posljedica liječenja, a dodatno Vas mogu činiti iscrpljenom emocije brige, anksioznosti i depresivnosti.

Jednom kad prođe prvotni šok započinje proces promjena i prilagodbe. Kad liječenje započne djelomično ćete promijeniti dnevnu rutinu i prilagoditi se svome zdravstvenom stanju. Možda ćete trebati malu pripremu i poduku kako razgovarati s bližnjima, kako dijeliti emocije, kako se pripremiti za neki razgovor. Osobito kako se pripremiti za razgovor s liječnikom, što sve želite pitati i što želite reći. Ponekad je dobro povesti nekoga u pratnji.

Razinu komunikacije prilagodite sebi. Može biti iscrpljujuće svakodnevno svima pojedinačno ispričati sve što se događa, pogotovo ako ste u kontaktu s većim brojem osoba. Slobodno zadužite nekoga iz obitelji da to komunicira ili naprosto recite da niste raspoloženi za razgovor. Ljudi ponekad misle da je bolest jedina teme o kojoj želite razgovarati, a to Vas drži stalno u istom „balonu“. Oduprite se tome jer Vam često treba distrakcija, skretanje s teme bolesti na uobičajene stvari.

Nemojte se autocenzurirati! Ako Vam nešto treba ili želite – tražite to otvoreno.