Zovem se Ifeta, imam 44 godine i prije 2 godine sam se suočila s najgorom viješću koju se jednoj ženi može saopćiti. Karcinom dojke. Još uvijek mi ponekad odzvoni u glavi Gospođo imate tumor. Kad sam čula te riječi zaledila sam se, nisam imala snage ništa napraviti. Samo sam osjećala da mi se grči cijelo tijelo kao da vas netko baci u hladnu rijeku, a pritom ne znate plivati. Nakon što sam u dvije minute proživjela sve emocije… tugu, bijes, suze, strah, nekako sam se uspjela sabrati i saslušati što mi doktor dalje ima za reći. Zatim su se zaredali razni šokovi koji su me dodatno potresli.

Od beznađa do snage

Nisam ni sama bila sigurna što mi se događa, što zapravo znači imati takvu vrstu bolesti. Ljudi su počeli zapitkivati, davati razno razne savjete, čak i oni sami postavljati su dijagnoze, što me još više zbunilo i potreslo. Osjećala sam se bezvrijedno, oštećeno, kao neka roba s greškom, nikom nisi potrebna tako bolesna, a ionako nećeš dugo živjeti, jer od takvih se bolesti nitko nije izliječio. Takve su mi se misli vrzmale po glavi. Onaj osjećaj kad čovjek dotakne dno.

Takav osjećaj je trajao neko vrijeme i čini mi se da, što sam bila tužnija, bolest je još više napredovala, a ja sam tonula sve dublje.

Onda sam dobila poruku i poziv od svoje doktorice da prisustvujem sastanku u jednoj udruzi gdje su žene koje su se liječile ili se trenutno liječe od karcinoma. Malo sam bila skeptična i nekako nevoljko sam pristala. Kad sam došla u udrugu bilo je tu dosta žena i dalje sam se pitala Što je meni ovo trebalo i što ja tu radim? Jedna po jedna počele su pričati svoju priču. I nakon što sam čula da su neke od njih žive i zdrave, neke 20 i više godina, u meni se rodila neka snaga i volja, nešto kao vjetar u leđa.

Pomislila sam “ako su se one izborile, zašto ne bih i ja mogla.” Tu sam upoznala i dragu Ljiljanu Vukota koja mi je pobliže objasnila neke stvari u vezi liječenja i rekla mi da joj se slobodno obratim ako mi nešto ne bude jasno ili samo želim razgovarati. Po prvi put unatoč podršci i ljubavi koju sam imala od svoje obitelji i prijatelja osjetila sam da nisam sama. Jer svaka od tih žena je znala o čemu govori i znala je točno kroz što ja prolazim.

Sjećam se da kad sam se vozila prema kući cijelim putem sam puštala veselu glazbu u autu i pjevala iz dubine duše.

Pričala sam sama sa sobom uzvikivala “idem se boriti jer ja to mogu, moja djeca me trebaju.”

Uslijedila je borba… Protivnik nije bio ni malo bezazlen, ali ja sam odlučila da ću biti jača od njega.

Preuzimanje kontrole – ja sam šef moga života

Prvo sam promijenila način prehrane za 100% . Ujutro sam obavezno jela Kašicu (tako sam se šalila s djecom), a unutra sam miksala svo voće i povrće koje mi se našlo pod rukom. Imala sam vlastiti vrt, pa je to bilo još lakše. Mrkva, cikla, jagode, maline, peršin … što šarenije to bolje. Tijelo mi je bilo svakim danom sve jače, a ja sam se osjećala baš poletno i puna energije. Terapije sam prolazila bez povraćanja i odlučila sam raditi. Vratila sam se na posao. Ujutro odem na terapiju i onda na posao, bolovanje nije dolazilo u obzir. Tako sam se inatila mom neprijatelju protiv kojeg sam čvrsto odlučila pobijediti. Ošišala sam kosu koja je bila moj zaštitni znak godinama. Nisam htjela čekati da mi samo otpadne. Sama sam to riješila po kratkom postupku. Na nulu. Nisam željela dopustiti da bolest sjedne za volan moga života. A onda sam sebi pravila otkačene „frizure“ od marama i uživala sam u tome.

Sjećam se da smo se kolege i ja zezali – tko je Ifeta danas? Neki su se trudili da me razvesele i hvala im na tome. Bilo je naravno i padova, nije uvijek sve teklo glatko.

Tada bih se dobro isplakala izbacila sve iz sebe… Potom bih obrisala suze, umila se i nekako pročišćena krenula dalje još jače, još odlučnije. Svaki put kad sam išla na kemo sredila bih se kao da idem s frendicama na kavu ili neku večeru. Moj onkolog je znao reći da još nije imao tako veselu pacijenticu. A ljudi su me često pitali koga sam ja dovela na terapije, pa bi se iznenadili kad bih im rekla da sam samu sebe dovela. Poslije terapije obavezno sam se počastila šopingom. Poslije 16 terapija imala sam operaciju koja je, hvala Bogu, protekla u najboljem redu. Oporavak od operacije trajao je kratko. Neke posljedice liječenja osjećam i danas, ali ne dam da me to zaustavi.

Postala sam jača, hrabrija i sretnija

Danas poslije dvije i pol godine, hvala Bogu, svi nalazi su uredni, krvna slika nikad bolja, a ja nikad jača. Živim, radim, uživam u svakom trenutku, zahvalna što mi se pružila druga prilika… Maknula sam sve i svih koji su mi stvarali stres, radim ono što veseli mene i moju obitelj, a ne druge nebitne ljude. Uživam u svakom danu i pronalazim sreću u nekim stvarima koje prije možda nisam ni primjećivala. Zahvalna sam na neki način i tom zlu koje me snašlo jer sam postala jača, hrabrija i sretnija.

Poručila bih svima koji se bore da ne odustaju, da se okrenu oko sebe jer ima puno toga zbog čega se vrijedi boriti. Sretno svima.

Zapamtite, i zdravi ljudi imaju neku svoju borbu. Važno je uhvatiti se u koštac s problemom i bez obzira na sve tjerati naprijed. Vjerujte u sebe!

Ifeta Đogić