Ljiljana Vukota: Tjeskoba i depresivna raspoloženja su inače prisutna u našim životima. No izraženija su u traumatičnim situacijama kao što je dijagnoza raka. Kad se na to nadoveže mogućnost zaraze koronavirusom, osoba može početi gubiti kontrolu

 

Razgovarala: Ivana Vranješ

Pandemija koronavirusa unijela je dodatnu uznemirenost u zajednicu onkoloških bolesnika. Nadovezala se na zabrinutost zbog dijagnoze, listi čekanja, nuspojava liječenja, pada životnog standarda i drugih teškoća. Sve je to dodatno opterećenje i strah ne samo za vlastito zdravlje tih bolesnika, nego i zdravlje njihovih obitelji. O životu žena oboljelih od raka za ZG-magazin je govorila voditeljica Centra za psihološku pomoć ženama oboljelim od raka SVE za NJU, psihologinja Ljiljana Vukota.

Koliki je rizik od zaraze koronavirusom žena oboljelih od raka?

Izloženost ovisi o tome koliko se čuvamo i pridržavamo savjeta i mjera, koliko često izlazimo, jesmo li suzili krug fizičkih kontakata, kamo idemo, koliko se štitimo. To samo donekle možemo imati pod kontrolom, jer ne možemo kontrolirati neodgovorno ponašanje drugih. Tih „drugih“ se onkološki bolesnici boje i oni izazivaju strah i opravdanu ljutnju. Možemo reći da su onkološki bolesnici izloženiji zarazi utoliko što moraju odlaziti na terapije jer nemaju izbor. Ono što ih razlikuje od opće populacije jesu posljedice eventualne zaraze, jer je poznato da je u populaciji zaraženih višestruko veća smrtnost onkoloških bolesnika.

Kako spriječiti širenje zaraze kod ove ranjive skupine?

Nema posebnih mjera zaštite za onkološke bolesnike. Nadam se će se preventivne mjere shvatiti ozbiljno i biti maksimalno disciplinirani. Ne treba paničariti. Poduzimanje mjera zaštite dat će im sigurnost. Jako je važno da se osobe koje su s njima u kontaktu dobro zaštite kako ih ne bi ugrozili.

No tu je jako važno na koje se onkološke bolesnike misli. Prema stajalištu stručnjaka, bolesnica koja je završila svoje liječenje primjerice prije godinu dana ili dulje, posve se tjelesno oporavila, vratila imunitet i nije u većem riziku od opće populacije. Naravno, ako nema drugih rizičnih faktora kao što su dob ili druge bolesti radi kojih bi bila u rizičnoj skupini. Posebne mjere opreza i povišen rizik odnosi se na onkološke bolesnice i bolesnike koji su u aktivnom liječenju ili još k tome primaju neki od imunosupresivnih lijekova. Oni se moraju zaštititi i svi koji s njima dolazimo u kontakt moramo ih zaštititi.

Vaš savjet oboljelim ženama u zaštiti od koronavirusa?

Ne bih ponavljala upute i savjete koji se mogu naći na internetu i koji se na dnevnoj bazi ponavljaju u medijima. Ponovila bih ono što kažem svakoj ženi u prvoj „lekciji”, a to je: „sad dopustite drugima da nešto učine za Vas“. Jako je čest slučaj da žene sve žele same, nekima nema tko pomoći, ali neke naprosto ne žele tražiti pomoć, jer one sve mogu same, one to najbolje naprave, ne žele opterećivati djecu, partnere. To su obrasci od kojih je nekima teško napraviti iskorak. Sad ih molim da poslušaju. Neka netko drugi obavi kupovinu, donese lijekove. Neka iz kuće izlaze radi odlaska na terapiju i u šetnje na mjesta i u vrijeme kad nema drugih šetača. Svakako mogu biti u društvu pratnje, uz poštivanje fizičke distance.

Ono što me više brine jest naše psihičko zdravlje. Od koronavirusa će se zaraziti dio ljudi, neki će nažalost umrijeti, ali svi jesmo manje ili više izloženi i u nekoj smo vrsti izolacije. Kakve će sve posljedice na mentalno zdravlje ostaviti izolacija i svi oblici depriviranosti koje izolacija proizvodi ovisi o tome kakvi smo kao osobe, kava je naša otpornost na stresne situacije i o tome što činimo sad. Za onkološke bolesnice može biti jako važno da se savjetuju s terapeutima ili psiholozima koji imaju iskustva u radu s njima, kao što su to stručnjaci iz SVE za NJU i psiholozi u klinikama.

Može li zdravstveni sustav tim ženama u slučaju zaraze koronavirusom pružiti adekvatnu skrb i tako im spasiti život?

Što god mislili o našem sustavu, jedno je sigurno – učinjeno je sve da se osigura odgovarajuća skrb o oboljelima. Ako se na onkološkog bolesnika prenese COVID-19, sigurna sam da će naše medicinsko osoblje dati sve od sebe, kao i za sve druge bolesnike. Neosporno je da je to sad prioritet sustava.

Ono što nas malo brine jest da smo radi preslagivanja prioriteta u zdravstvenom sustavu u drugi plan stavili skrining, odgodili većinu pretraga i kontrolnih pregleda bolesnicama koje su završile liječenje. Sad mora biti tako i žene to razumiju. To međutim ne umanjuje njihovu tjeskobu, jer ne mogu napraviti pretrage kako bi nalazi potvrdili da su zaista dobro. Iz kontakta sa ženama znam da ih liječnici zovu, terapije se primaju redovito, nema predugih čekanja na operacije, ali ima problema u uspostavljanju kontakata s liječnicima, osobito ženama koje se ne služe internetom. U SVE za NJU pomažemo koliko možemo i spremni smo iz usluge s njihovim dopuštenjem dostaviti dokumentaciju na pravu adresu kako bi dobile savjet.

Kako se inače žene oboljele od raka nose sa situacijom uzrokovanom pandemijom koronavirusom?

To ovisi o samoj ženi i njezinom okruženju. One koje imaju dobru obiteljsku podršku, egzistencijalno su zbrinute, same su dobro organizirane, stabilne, imaju dobru socijalnu mrežu nose se dobro s ovom situacijom. No postoje i one druge koje žive same, koje nemaju kapaciteta ni otpornosti za nove stresne situacije, žive u disfunkcionalnim obiteljima, koje su počele raditi, a nemaju dovoljno zaštitnih sredstava, koje sebi ne mogu priuštiti da ostanu doma, koje nemaju dovoljno podrške… Njima jest teško i potrebno im je pomoći razvijati strategije za samopomoć.

Kako onkološke bolesnice podnose boravak u kući i kako da ispune bez stresa svoje vrijeme, s obzirom da su glavne preporuke ostanak kod kuće i socijalna distanca?

Ljudi teško podnose ograničenja, jer im mijenjaju životnu rutinu, ne mogu zadovoljiti svoje potrebe na uobičajen način. Onkološke bolesnice su s jedne strane navikle na to da se čuvaju, svjesne oslabljenog imuniteta i mislim da su svjesnije od zdravih osoba koliko je važno za njih ostati u sigurnosti doma i zaštiti se. No također su svjesne koliko je bitna i lagana tjelesna aktivnost, šetnja i boravak na zraku, a neke nisu sigurne smiju li izaći van iz kuće. Na početku smo imali puno takvih upita smije li se izlaziti van, poteškoća sa zaštitnom opremom i dezinfekcijskim sredstvima.

Odjednom su stale sve vanjske aktivnosti, druženja, posjete i neke su se zapitale što sa svim tim vremenom. U prvim trenucima nisu imale ideju što činiti sa sobom. Često se savjetuje da se dan ispuni nečim kako osoba ne bi mislila na ono što je opterećuje. Uz to treba stvarati novu rutinu. Ona nam daje osjećaj ispunjenosti i sigurnosti. Onkološke bolesnice su ugroženije i više se boje. Neke to ne žele priznati, ne žele potražiti pomoć, a mnoge to ipak čine. Odlučnost da se izbore za svoje zdravlje izvor je snažne motivacije.

Jesu li neke od njih više trenutno sklonije primjerice depresiji?

Tjeskoba i depresivna raspoloženja su inače prisutna u našim životima. No izraženija su u traumatičnim situacijama kao što je dijagnoza raka. Kad se na to nadoveže mogućnost zaraze koronavirusom, tada je posve jasno kako se ova stanja pojačavaju i osoba može početi gubiti kontrolu. Svi govorimo kako su onkološki bolesnici u najrizičnijoj skupini, pa tako ispada da je normalno biti tjeskoban i depresivan. No voljela bih da se svi zapitaju mora li biti baš tako teško i može li im netko pomoći. Ponekad je dovoljna prijateljska i obiteljska emocionalna potpora. Najčešće je ipak bolje obratiti stručnjaku. Mudro je biti otvoren za traženje stručne pomoći.

Ima li razloga za bojazan od porasta posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)?

Iako postoji dvojba može li sama maligna bolest i/ili strah od liječenja izazvati posttraumatski stresni poremećaj ta mogućnost nije potpuno isključena. Sigurno je da bolest može dovesti do pojave simptoma posstraumatskog stresa, kao reakcije na životno ugrožavajuću spoznaju maligne bolesti. Tome pridodajemo i epidemiju. Općenito, zbivanja koja će vjerojatno izazvati PTSP su ona koja izazivaju osjećaje straha, bespomoćnosti ili užasa, a nekim izrazito ranjivim pojedincima dijagnoza maligne bolesti i strah od zaraze može biti takav događaj. Uzimajući u obzir da dio ljudi koji su ranjivi teško proživljavaju ne samo epidemiju kao takvu nego teško podnose posljedice mjera i zabrana koje su nužne, ali ih lišavaju aktivnosti u kojima nalaze zadovoljstvo, nedostaje im bliski kontakt s ljudima i još puno toga.

To su čimbenici koji bi mogli utjecati na pogoršanje općeg psihičkog stanja, neki ljudi će naći zamjenske aktivnosti i zamjenske načine održavanja kontakata, ali ne svi. Da stvari nisu baš tako crne pokazuju nam mnoge žene koje su prošle iskustvo raka. Bolest jest trauma i može izazvati simptome postraumatskog stresnog poremećaja, ali unutarnja borba i težnja za prevladavanjem stresa mogu dovesti do tzv. posttraumatskog rasta. Suočavanje s traumom može unaprijediti odnose s drugima, a može biti povezano s povećanim osjećajem samopouzdanja. Traumatsko iskustvo može utjecati i na razvoj pozitivnijeg stava prema životu.

Koliko je u trenutnoj situaciji oboljelim ženama važna podrška obitelji?

Obitelj je izvor ne samo podrške, nego i nepresušan izvor ohrabrenja i motivacije za prolazak kroz sve faze liječenja koje je u pravilu dugotrajno. Podrška obitelji je nezamjenjiva. Nažalost, kontakti su u ovoj situaciji svedeni na minimum. Bolesnicima se savjetuje da ostanu samo u nužnom fizičkom kontaktu sa svojim ukućanima. To znači da s drugima s kojima žive mogu održavati kontakt samo telefonom i putem interneta. Nekima je to dovoljno, ali drugima nije, nedostaje im fizički kontakt, druženje, zagrljaj. Apeliram na sve koji u kućanstvu imaju onkološkog bolesnika da budu strpljivi, suosjećajni i tolerantni.

Nemojmo zaboraviti da su neke obitelji inače disfunkcionalne i njima će sigurno biti teže podnijeti situaciju zajedničkog 24-satnog boravka u kući. Snižena tolerancija na frustraciju, ljutnja, slaba organizacija života može otežati izolaciju i dovesti do „pucanja po šavovima“. Puno je mladih žena među oboljelima, neke imaju malu djecu ili djecu školske dobi s kojima trebaju učiti. Ako nisu dobro raspodijeljene dužnosti u obitelji i strukturiran dan, bit će im jako teško. Kad osjete da više ne mogu izdržati pritisak trebaju imati vrijeme za sebe i nekoga za razgovor ili neki drugi način za smirivanje.

Obraćaju li se žene centru za psihološku pomoć i koja im se pomoć pruža?

Nismo prestali raditi ni dana. Jedino smo sredinom ožujka sve kontakte s našim korisnicima „preselili“ na telefon. Iako ima manjkavosti u odnosu na razgovor u živo, telefonski kontakt s psiholozima i psihoterapeutima donosi jednu sigurnost i predstavlja konstantu koju korona nije poremetila. Proteklih tjedana javljaju nam se nove žene u različitim vazama liječenja pojačano uznemirene radi situacije u zdravstvenim ustanovama, uplašene za svoje zdravlje i nastavak liječenja.

Posebno su bile uznemirene žene koje su čekale zakazivanje operativnih zahvata, ali i žene kojima su odgođene kontrolne pretrage i pregledi. Sve ih primamo i nakon inicijalnog razgovora dogovaramo uključivanje u program praćenja, savjetovanja o prehrani ili redovitog individualnog psihološkog savjetovanja. Često im je samo potreban savjet kome se obratiti, kako doći do liječnika, je li neka situacija potencijalno opasna. Javljaju se i članovi obitelji koje savjetujemo i pomažemo i njima da prebrode ovo razdoblje. U zadnje vrijeme ipak ima više informacija u vezi onkoloških bolesnika pa smo i mi u SVE za NJU u mogućnosti davati više konkretnijih savjeta. Na raspolaganju je naš stalni tim psihologa, psihoterapeuta i nutricionista.

 

Izvor: ZG-magazin 21.04.2020.