Elliot Dallen
Zamišljao sam da posljednje tjedne provedem s prijateljima. Izoliran u svom stanu, moram preispitati što bi mogla biti “dobra smrt”.
“Prije početka izolacije, iskoristio sam priliku da odem u Kolumbiju”. Fotografija: Elliot Dallen
Dok sam prošloga srpnja ležao u bolničkom krevetu, nakon komplikacija nastalih zbog kemoterapije, moj je onkolog ušao u sobu s rezultatima pretraga. Bolnica mi je postala poznata, ali njegove sljedeće riječi nisu bile. Liječenje nije djelovalo. Malo se toga još moglo učiniti. Pritisnuo sam ga da bude precizniji i rečeno mi je da neću izdržati godinu dana. Bio bih sretan da imam i pola tog vremena. Bilo je to prije devet mjeseci, prije Covida-19, i malo mi je vjerojatno da ću biti živ da vidim i drugu stranu izolacije.
Prije gotovo dvije godine, kada je ljeto u Londonu tek počelo, ultrazvukom koji je istraživao infekciju mokraćnoga mjehura, ustanovio je velik tumor na desnoj nadbubrežnoj žlijezdi koji se proširio na moja pluća. Dijagnosticiran mi je adrenokortikalni karcinom, izuzetno rijedak i agresivan karcinom. Takav tip karcinoma očajnički zahtjeva još dodatnih istraživanja; jednom kada je uznapredovao, vrlo je malo učinkovitoga liječenja. To nije nešto što sam očekivao u svojim kasnim 20-ima. Rano sam se, nakon što sam pročitao mračnu statistiku, počeo pripremati za neizbježno. Ali liječenje je započelo pozitivno i moj fokus se promijenio na ozdravljenje. Kada vam smrt ne bulji u lice, lako je odgurnuti teške misli i razgovore. Umiranje je bilo nešto čime bih se zamarao kasnije.
Onkolog mi je rekao da ne mogu nastaviti s liječenjem. Njegovo je obrazloženje da bih postao ranjiviji i da postoji veća šansa da se razbolim u vrijeme kada nema dovoljno sredstava za pomoć te radi toga što su medicinske sestre koje su inače na raspolaganju zauzete pomaganjem drugima. I dalje se osjećam dobro, bolje, ustvari bez kemoterapije. Ali osjećam kao da živim na posuđenom vremenu. Više ne izgledam kao arhetip nekoga tko ima rak – vraćam se svojoj prirodnoj težini i imam puno kose na glavi. Često se osjećam kao onaj stari, samo s neuspjelim pokušajem puštanja brkova.
Prošli mjesec, prije nego što je sve ovo počelo, iskoristio sam priliku da odem u Kolumbiju. Istražio sam tu prekrasnu zemlju, loše plesao na reggaeton i upoznao ljude iz cijeloga svijeta. Sunce je sjalo i većinu vremena sve se činilo normalnim. Ali tamni oblaci koronavirusa virili su i kada sam stigao kući, stvarnost mi je dala do znanja da je to bila zadnja faza mog puta.
Kad god sam prije toga razmišljao o posljednjih nekoliko tjedana života, uvijek sam ih zamišljao tako da sam okružen prijateljima i obitelji. Jeo bih u svojim omiljenim restoranima, išao u južne londonske parkove gdje mi se znao prikrasti koji poljubac i gdje sam znao lijeno provoditi dane. Gledao bih bendove koji su obilježili moj život na londonskim festivalima i posjećivao barove i pivske vrtove koji su, u dobru i u zlu, definirali moju odraslu dob. Ono što je presudno, provodio bih vrijeme s ljudima s kojima sam dijelio sva ta iskustva; koji su od mene napravili osobu kakva sam danas. Kada bi bolest počela uzimati maha, gledali bismo filmove, slušali glazbu, smijali se, plakali, razgovarali – i o bitnim stvarima i o sitnicama. Bilo bi to razdoblje koje možda ima tendenciju pojaviti se samo u vrijeme tragedije, kada ranjivost i hitnost stvaraju veze na višem nivou. Tamo gdje gorko-slatki osjećaji ljubavi i gubitka postoje istovremeno, a mi smo na najvišem nivou humanosti.
Ništa se od toga trenutno ne može dogoditi. Ova “dobra smrt” gore opisana uskraćuje mi se zbog pandemije i umjesto toga se suočavam sa stalnim padom u ništavilo. Trenutno sam odsječen od svoje obitelji; moja sestra s kojom živim, radi za NHS (Nacionalna zdravstvena služba) pa privremeno boravi s prijateljima kako ne bi donijela kući bilo kakve infekcije. Ja sam jedan od mnogih ranjivih ljudi koji su zaštićeni u svoju korist. Zaglavio u svom stanu, sam. Čekam.
Živim od dana do dana. Probudim se i nekoliko trenutaka budem zahvalan što se još uvijek dobro osjećam. Dobro jedem, vježbam i dane sam ispunio videopozivima i Netflixom, kao i svi drugi. Nakon višemjesečne kemoterapije, prilično sam navikao da moram biti u kući. Nije mi dosadno; osciliram između stanja zamišljenosti i promišljanja te stanja kada mi je sve ravno. Ne mogu si pomoći da mi misli ponekad pobjegnu i okreću se svemu što ću propustiti. Planirana vjenčanja kojima sada ne mogu prisustvovati. Djeca prijatelja koje nikada neću upoznati. Ljude za koje sam mislio da ću s njima ostariti, a koje više nikada neću vidjeti. A kamoli što bi mi donijela moja budućnost. U ovim trenucima osjećam se devastirano i frustrirano što nemam nikoga za okriviti. Drugi osjećaju da vrijeme trenutno miruje, ali za mene ono klizi niz prste.
Očekujem da ću uskoro provesti neko kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji. Još uvijek planiram razgovore s prijateljima, tako da kad odem, ništa ne ostane neizgovoreno, čak i ako se ti razgovori ne odviju licem u lice. Povrh svega, još uvijek sam zahvalan za toliko unutar ova četiri zida – slušanje glazbe, učenje novih stvari ili čak jednostavno uživanje u prekrasnom pogledu s mog prozora.
Prije raka smatrao sam se vrlo neovisnim. Ovaj čovjek je bio stijena. Bilo je ponizno saznati koliko ovisim o ljudima, kako fizički, tako i emocionalno. Osjećam se toliko sretnim da sam, uza sebe, imao svoje ljude tijekom ovoga razdoblja, a suočavanje sa budućnošću bez njih zaista je zastrašujuće. Bilo da su vremena dobra, loša ili lošija, to s vama prolaze ljudi koji volite i kojima je stalo do vas. Za mene, ovi ljudi ne samo da su me izvukli u posljednje dvije godine, već su mi ih pretvorili u najbolje godine moga života.
Stvarna povezanost je nešto što mislim da trenutno puno ljudi u ovoj zemlji nedostaje. Što je više moguće, od vitalnog je značaja da ju povećamo, čak i ako je ograničena te da pomažemo onima kojima je to najpotrebnije – na primjer, starijim i beskućnicima: onima koji trpe izolaciju izvan prisilne izolacije.
Političari i medicinski stručnjaci razgovaraju o svjetlu na kraju tunela. Na kraju će ljudi opet otvoriti svoja vrata i ponovno započeti svoj život dok se zemlja pokušava vratiti u normalu. Za mene, i siguran sam da je puno drugih u sličnom položaju, nema svjetla koje bi mi dalo nadu. Tunel je sve što postoji i morat ću pronaći svoj put u mraku.
* Članak je preuzet i preveden iz britanskog časopisa The Guardian, a mi ga prenosimo radi onih kojima je zaista najteže