Prenosimo vam priču Zrinke Ulovec:

Nedjelja 6. srpnja 2014., suprug i ja slavimo 18. godišnjicu braka. Na nogama sandale s petama od 13 cm. Prohodali pola grada dok nismo sjeli. Drugi dan nisam mogla na posao koliko su me boljela stopala. Ostala doma, treba spremiti stvari za more, sutra putujemo, dečki nas čekaju (otišli s dedom i bakom 10 dana prije). Tjedan dana prije sam bila na redovitom godišnjem pregledu kod ginekologa i nešto me bilo zaboljelo, pa me poslao da napravim color doppler. Naravno, drugi dan dobila menstruaciju, pa nisam obavila.

Ne budi lijena, kad sam već ostala doma, zovem Medicol i pitam ima li mjesta danas, kažu da može, da dođem u 11 sati. Dođem tamo, prime me odmah, liječnik gurne vaginalno i smrzne se. Zove sestru da joj piše nalaz dok ona govori. Ništa ne kužim, naravno. Diktira sestri o nekakvom gustom sadržaju. Govorim joj da ja sutra idem na more, ona meni: „Gospođo draga, ne idete vi nikamo, ovo se mora pogledati na MR.“ „Ok“, kažem, „Može li danas?“ Zove dolje, kaže da je u srijedu prof. dr. na MR, pa da dođem onda. A što sad, ići ćemo u srijedu umjesto u utorak. Oblačim se, ona diktira, izlazim, govori mi da svakako napravim krvne nalaze prije. Idem na recepciju da platim i, onako usput, pitam koliko koštaju ti nalazi krvi (dala sam izvaditi markere, nisam pojma imala što to znači). Kaže sestra 150 kn, ma rekoh, vadi kad sam već tu. Nalaz će biti gotov za sat i pol. Dobro.

Sjednem u auto, moram još kod knjigovođe, i taman stanem pred dućanom u ulici vraćajući se, zvoni mobitel.

„Halo?“, kažem.

„Ovdje dr. Filipović, gdje ste?“

„U autu.“

„Jel vozite?“

„Ne, stojim.“

„Gospđo Ulovec, nalaz markera je jako povišen.“

„Koliko?“

„Smije biti do 35, vaš je 858.“

„MOLIM???“

Sve mi je bilo jasno.

Ne znam kako sam se dovezla do kuće, odmah sam nazvala Alena (supruga) i rekla mu, već kroz suze, da je nalaz jako loš. Taman je bio u Metrou, ostavio je pred blagajnom dvoja puna kolica i došao doma za 10 minuta. U međuvremenu me ponovo zove dr. iz Medicola i pita mogu li napraviti još jedan marker, HE4, naravno može. Ja u šoku i plaču, Alen dolazi, suze nam cure oboma, zvoni mobitel, opet dr. Filipović. Kaže, HE4 je 1595, normalno je do 92. Ridamo oboje! Šta sad?

Sjetim se, Suzana je isto imala karcinom! Odmah joj šaljem poruku i pitam, „Suzana, imaš li ti imaš karcinom jajnika ii maternice? Nisam bila sigurna.“ Začas mi odgovori i kaže, „jajnika.“

„Imam loše nalaze, mogu doći do tebe?“

„Naravno“, kaže.

Bili smo kod nje za par minuta. Ona je već prošla operaciju i kemoterapiju, kosa joj je već malo narasla i izvrsno se osjećala. Utješila me! Neopisivo! Odmah sam znala šta moram proći i to mi je bio veliki plus!

Hvala ti Suza, bez tebe ne bi bilo jednako!

Vratili smo se doma, treba reći roditeljima. Zovem mamu (medicinska sestra u mirovini), govorim joj sve. Staložena je, mirna, govorim da moram još na MR. Naravno da je išla s nama. I digla Zagreb na noge za mene. U petak 11.07. bila sam kod dr. Ćorušića u Petrovoj.  U nedjelju se vraćaju svekar i svekrva s djecom. Još ne znaju. Sjedimo svi za stolom, govorimo mirno da dečke ne uzbudimo previše. Mama mora na operaciju, zato ne možemo na more zajedno. Nisu oni mala djeca, mlađi završio 1., a stariji 3. Razred gimnazije. Svejedno, ne dopire im.

Uglavnom, 17.7.2014. učinjena laparoskopija. Previše rašireno po abdomenu, nije za  odstranjivanje jajnika ni maternice, izvučeno 3 litre tekućine (ascitesa). Dren stoji u meni do zadnjeg dana, 10og, svaki dan 2 litre tekućine u njemu.

Nastavak liječenja kemoterapijom 7.8.2014. paclitaxel+carboplatina 6x u trotjednim nastavcima.

Prva kemoterapija, petak, za ručak dobila oslića s blitvom i krumpirom. Subota sve ok, nedjelja sve ok. Dolazi ponedjeljak, muž na poslu, mame nema, sister je sa mnom, vratila se i ona s godišnjeg 10 dana prije. Sister je inače pravi hipohondar. Policajka po zanimanju.Ujutro sve ok, bliži se podne, meni mučno, nisam dobro, krene proljev, povraćanje, dobila mengu, curi na sve rupe iz mene. Sjedim na WCu satima, sister ne zna šta bi sa mnom. Dolaze i mama i Alen, čujem ih kroz san, boje se, plaču, ne mogu mrdnut sobom. Znam da mi nije dobro, ali znam i da je to tek početak. Drugi dan sve ok, dušu sam ispustila dan prije. Niti jedna kemo nije bila tako teška kao prva.

Naravno da sam odmah krenula i alternativom. Moja alternativa je bila fitoterapeut Biba, Biserka Kraljeta, i Suza je bila na njenoj terapiji.

Obzirom da sam bila puna ascitesa, kaže mi da prije prve kemo moram popiti kuru od 2 antibiotika i 2 diuretka, naravno da slušam, nabavila mi prijateljica veterinarka, dobila recepte kao da sam pas. Hvala Željka!

Nakon prve primljene kemoterapije idem na more! Tko zna da li ću ikad više vidjeti Lošinj! Kosa pada ko luda. Vraćamo se nakon tjedan dana, češljam se ujutro iznad kante za smeće u dvorištu.  Ujutro s Alenom idem kupovati periku, baš mi dobro stoji! Režem sama škarama kosu, ajme kako je  to teško! Ne ide pa ne ide! Muž mi pomaže, brije mi glavu do kraja. Brije me na golo.

Dečki moji postaju svjesni da je mama teško bolesna.

U međuvremenu moja sestra sjedi non-stop za kompom i traži kako mi pomoći!

I nalazi prof. dr. Majerović na Rebru. On radi HIPEC, operaciju koja se izvodi u još 5 klinika u Europi. I ja sam apsolutni kandidat za nju.

Nakon 4. kemo primaju me na Rebro i 20.11.2014. sam operirana po HIPEC metodi. To znači da su mi svi organi u abdomenu apsolutno pregledani, i  svaki centimetar crijeva. Izvadili su mi jajnike, maternicu, slijepo crijevo i cijelu trbušnu maramicu. Zašili me i kuhali 1,5 h na 42 stupnja celzijusa kroz 4 drena. Ponovo otvorili, sve pregledali i zatvorili. U intenzivnoj sam bila 5 dana, gotovo da se i ne sjećam toga. Jako se dobro sjećam mladog kirurga s bradom koji mi je čistio drenove. Sve zvijezde sam vidjela. Kad je otišao, dali su mi morfij. Prvi dan na odjelu dolazi fizioterapeutica, digla me iz kreveta, napravila sam jedan korak i srušila se u krevet. Dolazi popodne s hodalicom, napravila pet koraka i srušila se u krevet. Drugi dan ujutro izašle na hodnik, popodne izašle s odjela. Nisam se dala. Boljelo za poludjeti. Došao mi Majerović, vade drenove 7. dan, bol neopisiva! Zapeklo se to unutra. Opet pod morfijem vade van. Sva sam u nekom bunilu. Dan 9. želja za cigaretom neopisiva! Sa mnom u sobi mlada cura iz Osijeka, operirala želudac, i njena mama me navečer spusti dole  ispred ulaza da zapalim. Zamantalo mi se samo tako nakon 2 dima. Dan poslije, subota, idem doma! Majerović me došao pogledat ujutro i odobrio, al nije baš najsretniji. Dr. Majsec mi vadila klamerice, 34 ih ih je bilo. Razrezana od prsne kosti pa malo iznad klitća.

Stigla doma, dani dugi da ne mogu biti duži. Ujutro još nekako, stalno sam pod zaldiarom, al popodne, uvečer, bolovi nepodnošljivi. Muž mi nabavio travu, popušim oko 18 popodne i mirna odem na spavanje. Bol nestaje u roku 10-15 sekundi!

Dana 19.12. primila 5. ciklus kemoterapije.

Dana 15.01.2015. zadnja kemoterapija. Ordinirali mi još 2 terapije karboplatine, ali dobijem alergijsku reakciju (crvenilo lica, škakljanje u grlu, mravci na usnicama, osip po trupu, pritisak u prsima, osjećaj vrućine, povraćanje) 3 minute nakon apliciranja te se odustane od daljnjeg liječenja. Dakle, ta alergijska reakcija je bila moj jedini blizak susret sa smrću. Sve prije je bilo plakanja i razmišljanja, al’ ovo!!! Prestrašno!!!

CA 125 na početku liječenja 858 (07.07.2014.)

CA125 na kraju liječenja 10,7 ( 03.02.2015)

Što me spasilo?

Neopisiva podrška supruga! Pod broj jedan! Zajedno smo od srednje škole, živjeli, radili kao i bezbroj drugih. Nikad svjesnija njegove ljubavi kao u bolesti. Čak ni danas, kada sam dobro.

Biba. Biljni pripravci Biserke Kraljete. Otprilike 40 kapsula dnevno.Uzimala sam ih od samog početka do veljače 2016. Godinu dana nakon prestanka liječenja.

Graviola + C vitamin, isto od početka do veljače 2016. 9 kapsula dnevno od 350mg, s tjedan dana pauze 1x mjesečno i C vitamin 2x500mg dnevno.

Neurosan, odnosno zeolit, veliki čistač i detoksikator, povremeno.

Lošinj, 2 mjeseca nakon zadnje kemoterapije otišla sam s roditeljima na 10 dana. Upravo je tamo moja mama dobila nalaz karcinoma dojke. Danas je i s njom sve u redu. Prešla ga uzduž i poprijeko s mojom Bellom (svojeglava biglica). I dalje redovito idem, proljeće, ljeto, jesen. Svaki put me diže.

Yoga! Krenula 1.4.2015. Jedva da sam sama uspjela sjesti i lećii na pod, a kamoli šta drugo. Idem i dalje. Uči disanju i povećava kondiciju. Smiruje i otklanja stres.

Salsa! Cijeli život volim plesati, ali ne i moj muž. E pa sad plešem! Krenula 1.9.2015. Naučila i bachatu i kizombu. Ekipa fantastična. Ja među najstarijima.

U invalidsku mirovinu me strpali automatski, nakon 1,5 godine bolovanja. Imam 70% invaliditeta i 100% nesposobnost za rad. Mirovina 1970 kn nakon 23 godine staža.

Rođena sam 27.07. 1972. Oboljela s nepune 42 godine. Imam predivnog supruga i 2 sina koji danas imaju 18 i 20 godina.

Dijagnozu dobila sa 75kg, lijećenje završila s 55kg, a danas opet na 70kg.

Oslića ne jedem ni dan danas, blitvu samo na juhu. Štrudlu od višanja i jabuka isto ne mogu ni pomirisat. Na naslovnici je slika što sam jela od početka liječenja, pa do godinu dana nakon prestanka liječenja. Šećer, crveno meso, kava, mliječni proizvodi potpuno izbačeni iz prehrane.

 

Update 11.04.2018.

Dobro sam! Ne samo dobro, fantastično!

Salsu sam zapustila poslijednjih par mjeseci, ali zato imam Petru, ženu koju je tako teško opisati, ženu koja me diže, uči, vjeruje, tjera, Petra koja svojim volontiranjem uči davati!

Petra vodi radionice plesa, tamo učimo koreografiju na melodije po njezinom izboru. Nije lako, ali nas 15tak koje dolazimo uživamo u svim dobrobitima koje ples pruža.

Pridružila sam se prošle sezone, i na kraju iste imala nastup u Močvari. U prozirnoj tunici, štiklama i mrežastim čarapama. Plesala sam na stolici! Pred punom dvoranom, suprugom, sinovima, mamom, sestrom.. svi su me došli podržati.

Zapustila sam i yogu, ali i krenula na Bodyempathy kod Ane. Još jedne divne žene koja volontira s nama, ženama oboljelim od karcinoma. Program je baziran na kruženju zdjelicom. I opet nešto što pomaže! Opet pod glasnom muzikom, u mraku, pod vodstvom. Zatvorenih očiju. I redovitim musculfiberom poslije.

Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez udruge SVE za NJU.

SVE za NJU je bila uz mene kroz psihološku pomoć koja mi je bila neophodna. Danas mi je žao što im se nisam javila odmah, nego tek nakon završenog liječenja. Tamo sam kroz tribine i radionice koje organiziraju puno, puno naučila o svojoj bolesti. Tamo sam upoznala divne žene s kojima se često družim, uvijek nasmijana i vedra. Nema tamo plakanja, samo slavljenja života.

Zahvaljujući SVE za NJU dio sam Petrinog i Aninog programa. I slavim život!

Moje Suzane danas više nema, prošlo je godinu dana kako je izgubila bitku s đubretom.

Nema ni Jake, žene koja se godinama borila i otvorila prvu tribinu o raku jajnika na kojoj sam bila.

Ne moram reći koliko me njihov gubitak potresao. I danas su tu okidači kad gutam normabel da proguram dan. Ali, sve rjeđi. Prošla kontrola je prošla bez ijednog normabela. Još uvijek svaka 3 mjeseca vadim markere i posjećujem onkologa. Mislim da ne postoji veći stres od čekanja nalaza markera.

U međuvremenu imam svoju obitelj, Petru i Anu. Imam se čemu radovati. Imam sunce, more i jedrenje pred sobom. Imam život!

 

Zrinka Ulovec, 2018.